Zlatna svadba

Dudini baka i djed su već pola stoljeća u braku. Eh, koliko je to samo vremena, koliko dana, noći, skuhanih ručkova, svađa, pomirenja…? Takav se jubilej mora obilježiti, i zato su se svi (i Duda, i Vlado, i Dudini roditelji) angažirali kako bi “mladencima” priredili pravu feštu

“Imam ih, imam ih”, vrištala je od sreće Goga, mašući mi ispred nosa s dvije karte za kazalište. “Dudice, znaš li koliko ih je teško nabaviti?! Nema ih ni na crnom tržištu. I ne pitaj kako sam došla do njih”, kaže i osmjehne se. “Ali nema veze, bitno je da su tu. Ti, ja i Glembajevi”, izjavi ponosna poput barunice Castelli u drugom činu. “Ne mogu”, procijedim kroz zube. Goga zine. “Ne mogu, jer imamo svadbu.” “Hajde, molim te”, odmahne Goga. “Svadba k’o svadba, kad vidiš jednu, vidjela si sve. Nisi kuma, ne moraš ići.” “Moram.” Goga podiže obrve. “Ovo nije obična svadba, znaš. Ova je zlatna.”

Bračna matematika
Zlatna svadba. To znači da si pedeset godina u braku. Pe-de-set godina! Pola stoljeća. Pedeset puta 365 dana jednako 18 250 dana. Moji baka i djed su točno toliko proveli skupa. “Nije malo, Gogice! Moji mama i tata, Vlado i ja – mi to možda nećemo ni doživjeti, ali njih dvoje… Oni su više od Glembajevih.” “Nisu normalni”, jadala mi se majka na vlastite roditelje. “Potpuno su podjetinjili, da ne povjeruješ. Samo sam svratila da im odnesem lijekove, kad se baka počela žaliti. Kako joj je djed jučer pomiješao programe na TV-u, pa nije mogla gledati „Suze Bospora“. A onda je ona, da mu se osveti, presolila juhu. A on joj je, da joj napakosti, sakrio zubnu protezu. Onda je ona rekla da će se razvesti..! Pod stare dane da se razvode, gdje to ima…?! Mi im spremamo svadbu, a oni bi na sud, molim te lijepo!” “Dobro”, rekla sam mrtva ozbiljna. “Ako će se razvoditi, neka, mladi su, svatko svojim putem. Nego, kome ćeš ti pripasti?” Mami zaplešu usne. “Samo se ti zezaj”, prekori me, “a svadba će se sama organizirati, ha? ”

Pakleni plan
Baka se, naravno, pravila da nema pojma što se događa. Onda je djed prošli tjedan pitao Vladu da ga poveze do grada, jer mora kupiti ”lijek”, ali odao se kada je umjesto u ljekarnu ušao u zlatarnu. Budući da se djed nije mogao odlučiti između safira i bisera, Vlado je ušao da mu pomogne. A kada ni jedan ni drugi nisu bili načisto, pozvali su mene, ja sam povela mamu i tako… Djeda smo vratili kući i rekli mu da sakrije ogrlicu da baka ne vidi, a mi smo završili u obližnjem kafiću kujući pakleni plan za proslavu. “Nemamo mnogo vremena”, rekla je mama. “Za tjedan dana ne možemo bogzna što pripremiti.” “Pa dobro, svi smo naši, nema sad tu puno, pozvat ćemo najužu rodbinu na ručak i to je to, bitno je da se obilježi”, umiješao se tata. “Moramo baku urediti, da nam bude lijepa”, rekla sam. “I djeda morate srediti”, rekao je Vlado. “I njega i njega, nego što…”

Raspodjela dužnosti
Mama je bila zadužena za hranu, tata za piće, a Vlado za glazbu. Mene je zapala čast da obavijestim rodbinu. Njih šezdesetak. “Najužih”. Da ne spominjem kako pola obitelji nisam vidjela godinama, a bilo je i onih koje sam znala samo “iz razgovora”. “Teta Nada, Duda ovdje, Brankina… Kako “koje Branke”… Isidorine i Stjepanove Branke… Da… pa, ništa, samo da vam javim da baka….” A onda samo čuješ jedno uplašeno “ijuuuu” s druge strane, jer na prvu svi pomisle da je baka kapnula (što u tim godinama dođe nekako normalno, mislim, život je to…)… “Ne, ne, teta Nada, dobro su svi, nego baka i djed slave godišnjicu braka pa da dođete, ako možete… Što, reuma…? Ma nije valjda…? Pa, da, ova promjena vremena… ”

Schwarzwald ili Sacher?
I tako, od njih tridesetak, troje je bilo “opravdano odsutno”, a da nismo ni znali (djed odavno ne kupuje novine), dvoje je promijenilo broj telefona (to je bakin imenik još iz ’68.!), dobar dio se pravdao artritisom i proširenim venama, ali na kraju sam ipak uspjela nešto više od polovine prvoboraca nagovoriti da dođu. Mama se mučila oko izbora torte – između Schwarzwald ili Sacher? “Što razmišljaš?”, rekla sam. “Svi vole tvoju Schwarzwald tortu.” “Da”, frknula je nosom, “vole Schwarzwald a pola ih prima inzulin. Moramo misliti i na to, tko što smije, tko što ne smije, a ne tamo da im skoči šećer, što ću onda…?” “Ništa onda, najbolje da napraviš kompot. I to s natrenom. Tata, ti vrati one gajbe s pivom, a ti, Vlado, ne pomišljaj da unajmiš živu glazbu. Nađi dvije-tri patronažne sestre da nam se nađu, zlu ne trebalo.”

Ptičica!
Napokon, došao je i taj dan! Baku smo sredile, prava milina. Odvele smo je na trajnu, bojanje kose, kupili joj novi ”kostimić”, uzalud se bunila i mrštila što “trošimo novce”. “No, no, baka”, rekao je Vlado, “pa ne udajemo te svaki dan”, na što sam ga ja samo jednom pogledala “onako”. Djeda smo odveli kod brijača, da se sredi, obukao je staro “novo” odijelo. On je mirisao na češere, baka na cvijeće, a cijela kuća na pečeni šećer, jer je mama ipak napravila Sachericu. Obitelj se polako skupljala. Kada smo konačno svi bili na broju, postrojili su nas za slikanje. Jedva smo svi stali u dvorište. “Idemo sad svi – say cheese”, rekao je mlađahni fotograf. “Što kaže, što kaže?”, djed me zabrinuto pogleda. “Ništa, djede. Kaže: ‘Ptičica’.”

Nema pravila
Pedeset godina, mislila sam dok su se “mladenci” stiskali oko stola. Koliko je to samo vremena? Koliko dana, noći, skuhanih ručkova, svađa, pomirenja..? Mora da je strašno teško opstati tolike godine… Koliko smo Vlado i ja skupa? Deset godina braka, plus tri hodanja… A nekad mi se čini kao da je cijeli život prošao. Kako li je tek njima dvoma? “Bako”, šapnuh joj kad je glazba stala, a tamburaši sjeli da predahnu. “Reci mi, ima li pravila? Ne znam nikoga tko je toliko dugo zajedno. Reci mi, al’ iskreno – kako vam je uspjelo?” “Ne znam ni ja”, kaže i osmjehne se. “Nekad ovako, nekad onako. Ali išlo je i bilo je kako je moralo. Nekad smo imali, nekad nismo. Bilo je lijepih dana, bilo je i onih drugih. Na kraju sve prođe. Bitno je da traje. I svaka muka i jad, sve se nekako lakše pregura kad imaš s kim… Žao mi vas je djeco, danas je sve nešto na brzinu, začas se i udajete i razvodite, nitko nikoga ne trpi, nemate vremena ni za što. Moj brak je opstao zato što smo se borili za njega”, reče i sva važna rukom prijeđe preko ogrlice. “A ovi današnji brakovi, sine, traju zato što nemaju kad ni propasti. Voljela bih znati da te naučim, ali nema tu škole, ako vrijedi – trajat će…”

Mikrofon – o, neeee!
Pogledala sam Vladu. Dogovarao se nešto s bendom. Hoćemo li i mi dočekati ovo, pomislila sam. Hoću li ti i tada biti lijepa i hoćeš li me gledati onako kao što djed gleda baku? Hoćemo li i mi znati trajati? Pogledaj ih samo. Tko zna koliko mu je košulja pregorila, ručkova presolila, čarapa pokrpala i eno ih – još se vole.“Brzo, Dudi”, zovne me mama. “Eno ti muža, petlja oko mikrofona, idi, spašavaj stvar, propade nam veselje!” Oh, ne, pomislim i skočim sa stolice. Ne opet. Za neupućene, moj muž stvarno voli pjevati. A sluha nema ni trunke. Grijeh ga je slušati. Napne se sav, vene mu poiskaču na vratu, i samo se dere, al’ uzalud – kad voli. I ne možeš mu oteti mikrofon da si Bog. Stanem pokraj njega i pokušam mu diskretno uzeti mikrofon iz ruke. “Samo ću zdravicu”, mrmlja… Ne hvala, mislim si, znam ja tvoje zdravice. Uvijek tako krene sa “dragi gosti”, a završi s “Oči čornije”, (tko nije slušao melodije ruskih stepa u Vladinoj intonaciji – taj ne zna što je prava tuga.)

Vladina solo točka
“Dragi gosti”, kaže Vlado, nakašlja se i čvrkne mikrofon. “Dragi gosti, dobro došli.” Moja mama, vidjevši koliko je sati, samo se uhvati za glavu. Tata se odnekud stvorio pokraj mene. “Zašto ga nisi spriječila?”, upita. “A što sam mogla”, slegnem ramenima. “Znaš ga, kakav je.” “Je’n, dva, je’n, dva”, isprobavao je Vlado mikrofon, sav važan. Krene glazba, krene i Vlado, nakon petog uštimavanja. “Prijatelji stari, gdje ste…”, začulo se iz zvučnika tik iznad djedove glave, koji se nakon dvije rakijice sav umirio, i samo što ne zaspi. Priđem mu: “Djede”, trknuh ga, “pomakni se otuda, oglušit ćeš.” On me zbunjeno pogleda. “Oglušit ćeš, djede”, malo se zaderem. “Molim?”, upita on. “Oglu… ma, nema veze, samo ti sjedi”, kažem i potapšam ga po ramenu. Baka se, sva blažena, njihala u stolici. “Vlado baš lijepo pjeva, je l’ da, Dudice…?”

Njet pa ne možno
I tako, prođe i to. “A da ja ipak ostanem prespavati?”, predložim mami nakon što smo oko deset sati smjestili mladence u krevet. “Nema potrebe”, kaže ona. “Ionako spavaju k’o dva topa. Idemo i mi kući, a ti vidi što ćeš s onim tvojim, eno ga, još tamo čačka oko pojačala.” “Nešto ne valja”, kaže tata i pogleda zavjerenički na kutiju s osiguračima. “Isključio sam iz struje, može čačkati do sutra.” “Idemo kući, Vlado”, kažem mu negdje nakon ponoći. “Ma, samo što ga nisam sredio”, reče i stane motati kablove. “Mora da je otpornik.” “Bit će da je”, potvrdi,, “iako su mi i prekidači sumnjivi.” “A je li da sam lijepo pjevao, Dudice?” “Kako da ne, dušo. Kako da ne. Dvije-tri oktave, više-manje, kao da je bitno…” On me, u znak zahvalnosti, poljubi u kosu. “Duda maja”, reče. “Moja djevuška… A da proslavimo nas dvoje ovu bračnu noć kako valja i trebuje?”, upita. “Njet pa ne možno, panimaješ Vladimir”, rekoh.