Zvijezde, davna lica spašenih

Poezijom se spaja nespojivo i priziva ono što nazivamo odsutnošću, privremenom udaljenošću. Zvijezde: njihova svjetlost, strogo i hladno, lebdi nad životima drugih. Davna lica spašenih: čija su i tko je spašen? Zašto, gotovo neporecivo, vjerujemo da se to odnosi na nas, na naša lica i naše živote? Da bi se ta golemost razumjela, da bi se preživjele njihova točnost i vidljivost, potrebna je poezija, metaforični jezični stroj, kojim se “ispituje dno svake stvari”: raskorak i sumnja, svjetlo i mrak, pretvaranje i vječnost. Spajanje nevidljivih veza prošlosti i sadašnjosti, slutnja budućnosti koja je prošla, domišljanje novog poretka stvari, dobrodošlo su polazište u čitanju knjige “Zvijezde, davna lica spašenih”.

Opsežan radni zadatak opredmećivanja života za pjesnika je jednak spašavanju povijesti vlastitog znaka: jezika, pisma. Ali može li se drukčije ispod zvijezda? U pjesmama Davora Šalata, “tim strpljivim labirintima linija”, ocrtava se povijest predmeta i njihovih skrivenih bivanja, povijest našeg čitanja, radosti i stradanja.