Zagrebačko psihološko društvo podijelilo savjete za umirivanje nakon traumatičnog događaja
Stravični događaj koji se odvio u zagrebačkom kvartu Prečko šokirao je Hrvatsku. Nezamislivo je uopće pomisliti kako se osjećaju djeca i roditelji,...
ZVUČI NEVJEROJATNO, ali postoji trening kojim se rješavate sramežljivosti
Kada vas sprječava u tome da obavljate dnevne obveze ili da se bavite aktivnostima koje volite, sramežljivost se pretvara u ozbiljan problem.
Ona je, dakako, jedna od osnovnih ljudskih emocija, a nedavno je u časopisu “Motivation and Emotion” objavljena i vrlo zanimljiva studija koja opisuje jednostavnu taktiku kojom ju možemo prevladati: odvajanjem od vlastitog načina razmišljanja.
Tijekom nekoliko eksperimenata u kojima su ispitanicima pokazivane snimke ljudi koji u javnosti ispuštali vjetrove, ispitivači su došli do zaključka da se razina sramežljivosti i osjeta srama drastično spušta kada osobe na sebe gledaju s gledišta promatrača.
Prethodne studije pokazale su da, ako se fokusiramo samo na sebe, to potiče negativne emocije. Ispitani su dobrovoljci oko toga što misle o neugodnim situacijama poput pada na ispitu ili spoticanja na cesti, a većina je bila uvjerena da će ih promatrači osuđivati puno više nego što su ih doista osuđivali.
Kada nam se dogodi nešto što nas potiče na to da osjećamo sram, najvjerojatnije sav taj pretjerani sram osjećamo jer se previše koncentriramo na način na koji mi shvaćamo problem, a pritom zaboravljamo da su promatrači samo ljudi i pritom su sposobni osjetiti empatiju. Osoba koja svjedoči našoj „nezgodi” možda uopće ne obraća pozornost na nju.
Ključ je u tome da, u trenutku kada osjećamo najveći sram, na sebe pogledamo s perspektive promatrača i zapitamo se kako bismo mi kao promatrač reagirali da se nešto takvo dogodi drugoj osobi?
U prvom slučaju, dobrovoljci su gledali reklamu u kojoj je žena ispustila vjetar prilikom vježbanja joge.
U drugome, vidjeli su osobu koja se spotaknula na zabavi pred osobom koja joj se sviđa.
U trećem slučaju slušali su razgovor između pacijenata i liječnika koji raspravljaju o spolno prenosivim bolestima.
Nakon toga, dobrovoljci su ispitani o tome koliko su se često, za vrijeme promatranja tri slučaja, zamislili na mjestu osobe koja se „osramotila”.
No, u svakom je eksperimentu grupa ispitanika upućena da promatra slučajeve s gledišta promatrača, tj. osobe koja nije učinila ništa „sramotno”.
Kao što je i predviđeno, ta grupa ispitanika gotovo uopće nije razvila nikakve emocije prema sramoti onih koji su ispuštali vjetar, spotaknuli se ili bolovali od neke bolesti.
Što to znači? Ponajprije, to znači da drugi ljudi ne posvećuju toliku pažnju tome što mi radimo, a čak i kad primijete da smo učinili nešto zbog čega se mi osjećamo neugodno, neće prema tome razvijati prevelike emocije. Sljedeći put kada se nađete u situaciji koja bi za vas mogla biti sramotna, nemojte zaboraviti na to da će tuđa pažnja biti kratkotrajna. Zašto biste onda i vi išta dulje o tome razmišljali?
